PRAVO HRANE U EU

Apstrakt

Prehrambeni sektor je prvi proizvođački sektor u smislu prometa, zapošljavanja i dodane vrijednosti proizvoda u privredi Evropske Unije. Pored toga što je značajan za ekonomski aspekt EU, značajni su i društveni, ekološki i zdravstveni aspekt prehrambenog sektora. Iz svih informacija navedenih u članku, može se zaključiti da je ovo opširno pravno regulisan sektor – postoji preko 15 000 stranica koje predstavljaju pravila koja regulišu prehrambeni sektor. Prehrambeno pravo ne može biti poznato u svojoj cjelini – nemoguće je poznavati sve propise zbog kvantiteta i kompleksnosti njegovih propisa. Drugi problem koji se pojavljuje jeste znanje prehrambenih proizvođača koji nisu u mogućnosti da poznaju sva pravila i propise koji se tiču njihovog poslovanja. Čak štaviše, većina njih smatra da veoma dobro poznaje važeću regulativu. Jedna od stvari koja je povezana sa informisanošću prehrambenih proizvođača je svakako obim njihovog poslovanja. Što je prehrambena proizvodnja veća i kompleksnija, više ljudi i eksperata učestvuje u proizvodnim procesima, koji će osigurati da su ispoštovani svi zakonski propisi, što nije tako čest slučaj kada se radi o malom proizvodnom pogonu. Društveni aspekt ovog sektora uključuje ljude koji učestvuju u njegovom funkcionisanju- vlasnici, radnici i farmeri. Njih 4,5 miliona radi u proizvodnji hrane i pića. Ovaj sektor održava u životu i ruralna područja – farmeri koji proizvode hranu koju svakodnevno jedemo, čija populacija brojčano opada jer mladi ljudi nisu zainteresovani za ovu profesiju. Common agriculture policy (Poljoprivredna politika EU) je jedan od instrumenata vlasti Evropske Unije s ciljem da pomogne farmerima i njihovoj proizvodnji, da im osigura prihode i pomogne finansijski kroz grantove i kredite. Poljoprivrednici se podstiču da koriste najnovije tehničke metode proizvodnje i na taj način očuvaju ţivotnu sredinu. Zbog čega je životna sredina od tako velikog značaja za hranu? Svi znamo da je proizvodnja hrane usko povezana sa tlom i klimom, zbog kojih prehrambeni sektor u velikoj mjeri zavisi od ova dva faktora. Ne postoji veći zagađivač životne sredine od poljoprivrede i nijedna druga djelatnost ne zavisi tako mnogo od životne sredine kao poljoprivreda. Ideja je da se proizvodi visoko kvalitetna, cjenovno pristupačna i bezbjedna hrana na ekološki odrţiv način, očuvanje biodiverziteta i zaštita prirode. Najveći značaj u pravu hrane Evropske Unije je dat sigurnosti hrane, kao odgovor na krize koje su se dešavale u prošlosti, kada su vlasti EU bile optužene za davanje prednosti tržišnim pravilima i profitu umjesto zaštiti ljudskog zdravlja i života. Zbog obima i količine propisa koji regulišu ovaj sektor, akteri nisu bili sigurni u njihovoj primjeni – da li da poštuju nacionalne propise ili pak komunitarne. Iz svega gore navedenog, jasno je da su proizvodni procesi izuzetno zahtjevan posao – od biranja sirovina do proizvodnje, distribucije i potrošnje do povlačenja i opoziva u slučaju neželjenih efekata po ljudsko zdravlje i u konačnici neškodljivog odlaganja i uklanjanja. Propisi o higijeni i kvalitetu su zasnovani na međunarodnim standardima, čija je primjena postala standardna praksa u proizvodnji hrane. Međutim, za treće zemlje, uglavnom zemlje u razvoju, ti propisi predstavljaju prepreku za ulazak na Zajedničko unutrašnje tržište. Hrana koja se proizvodi u EU kao i hrana koja dolazi iz trećih zemalja, mora zadovoljiti identične kriterijume u pogledu sigurnosti i kvaliteta. Standardi EU u pogledu sigurnosti hrane su vjerovatni najviši i najstroži na svijetu i sigurno nisu lako ostvarljivi za treće zemlje koje bi željele da izvoze svoje proizvode u EU. Ovo je takođe povezano sa trgovinskim pregovorima i sporazumima koje EU želi da potpiše sa svojim trgovinskim partnerima, jer je to tema o kojoj se najduže pregovara – približvanje standarda i propisa o sigurnosti hrane zbog toga što su u svakoj zemlji različiti. Interesantno je spomenuti Transatlanic Trade and Investment Partnership, bilateralni sporazum između EU i SAD, zbog toga što se radi o dvije najjače ekonomije na svijetu koje i još uvijek nisu postigle konačan dogovor zbog različitosti u pristupima u pogledu sigurnosti hrane. Ovaj članak je imao za cilj da pojasni osnovne pojmove pravnog okvira prava hrane u EU, koje je takođe povezano sa zdravstvenim pitanjima, interesima potrošača i donekle dotiče ekonomski pristup zbog toga što je Sloboda kretanja robe zagarantovana osnivačkim Ugovorima, iako pravila o konkurenciji nisu sastavni dio Uredbe 178/2002, zatim sigurnosti hrane i pojašnjenje značaja i rada EFSAe, kao i naglašavanje značaja ovog sektora u privredi EU, zato što smo svi, na ovaj ili onaj način, u ogromnoj mjeri zavisni od njega, i nadam se ispunio svoj cilj.