DA LI JE EVROPA SPREMNA ZA ZAKONIK EVROPSKOG PRAVA?
Ključne reči:
Code civil européen, unification du droit des contrats, harmonisation, les Principes communs du droit européen du contrat, Communication de la Commission au Conseil et au Parlement européen concernant le droit européen des contrats, Résolution sur l’harmonisation de certains secteurs du droit privé des Etats Membres, marché intérieurApstrakt
Proteklih godina u EU sve više pažnje posvećuje se harmonizaciji privatnog prava, naročito ugovornog prava. Evropski parlament je 1989. i 1994. godine usvojio rezolucije o pokretanju aktivnosti na izradi Evropskog zakonika privatnog prava, smatrajući ga suštinskim za ostvarivanje unutrašnjeg tržišta. U rezoluciji od 16.03.2000. godine Parlament je tražio od Evropske komisije da izradi studiju u oblasti građanskog prava. Evropska komisija je 25.07.2000. godine objavila da će pripremiti Saopštenje u cilju produbljivanja diskusije i analize acquis communautaire-a u oblasti građanskog prava, uočavanja pravnih praznina i procene akademskih rasprava. Saopštenjem od 11.07.2001. godine Evropska komisija je pokrenula raspravu o Evropskom ugovornom pravu sa željom da sazna da li razlike između ugovornih prava država članica sprečavaju normalno funkcionisanje unutrašnjeg tržišta obeshrabruju ili uvećavaju troškove prekograničnih transakcija, kao i da li sadašnji sektorski pristup harmonizaciji vodi nekoherentnim rešenjima na komunitarnom nivou i nejedinstvenom sprovođenju putem mera transpozicije. Takođe, Komisija bi želela da sazna u kojoj formi bi trebalo tražiti rešenje problema. Moguće inicijative kreću se u rasponu od ostavljanja tržištu da reguliše sve probleme, promovisanja izrade zajedničkih neobavezujućih principa, poboljšanja postojećeg komunitarnog zakonodavstva, do usvajanja novog sveobuhvatnog zakonika na komunitarnom nivou. Već dugi niz godina više radnih grupa, kao što su Stručna grupa za Evropsko građansko pravo iz Osnabrika (Study Group on a European Civil Code), Akademija pravnika za privatno pravo iz Pavije (Academy of European Private Lawyers), Institut evropskog univerziteta iz Firence (European University Institute), Evropska pravna akademija iz Trira (European Academy of Law) bave se istraživanjem zajedničkih principa i zajedničke pravne terminologije. Još sedamdesetih godina, jedna grupa profesora prava, na čelu sa profesorom Ole Lando-om ubeđena u nedovoljnost pravila o sukobu zakona za uspostavljanje pravne ujednačenosti (uniformnosti) koja je neophodna za funkcionisanje zajedničkog tržišta, osetila je potrebu za donošenjem jedinstvenih osnovnih pravila odnosno za stvaranjem Evropskog zakonika o obligacijama. Od 1980. godine komisija eksperata, nezavisnih od svojih vlada, poznata pod imenom "Komisija Lando", radi na donošenju opštih principa za zemlje članice (tadašnje) Evropske ekonomske zajednice i pripremi sistematske harmonizacije ugovornog prava. Komisija za evropsko ugovorno pravo objavila je 2000. godine Principe evropskog ugovornog prava koji pokrivaju zaključenje, važnost, tumačenje sadržinu, izvršenje, neizvršenje ugovora i pravne lekove. Sekundarno pravo (direktive) u oblasti građanskog prava dostiglo je kritičnu masu za preduzimanje akcije. Nesistematski pristup, kao i kombinovanje evropskih direktiva i međunarodnog privatnog prava ne predstavlja dobar temelj za unutrašnje tržište. Zbog toga je Evropski parlament u Izveštaju o približavanju trgovinskih i građanskih zakona država članica od 6.11.2001. godine izrazio žaljenje što je Komisija ograničila svoje Saopštenje samo na ugovorno pravo, iako joj je Savet u Tampere-u dao mnogo širi mandat. U istom Izveštaju zatražio je od Komisije da izradi, na osnovu detaljne konsultacije sa ekspertskim grupama, Akcioni plan koji bi, između ostalog, sadržao mere za usvajanje od 2010. godine jednog korpusa pravila ugovornog prava EU, v odeći računa o zajedničkim pravnim konceptima i rešenjima. Mogućnost stvaranja Evropskog građanskog zakonika izazvala je oprečne reakcije. S druge strane izrada Principa Evropskog ugovornog prava dočekana je kao prihvatljivije i izvodljivije rešenje. Pristalice Evropskog zakonika ugovornog prava smatraju da bi Evropsko ugovorno pravo stvorilo jednu neutralnu osnovu, koju bi ugovorne strane mogle prihvatiti kao svoj zakon, jer bi on imao obavezujuću snagu u obe države članice i bio bi objavljen na njihovim maternjim jezicima. Iz istog razloga advokati bi mogli lakše da se identifikuju s jednim takvim evropskim izvorom prava. Na taj način bi pravni savetnici iz različitih evropskih zemalja posredstvom razmene mišljenja o zajedničkom izvoru prava razvili osećaj pripadnosti nadnacionalnoj profesionalnoj zajednici. Jedan broj autora zagovara usvajanje zajedničkih principa, ali ne i unifikaciju ugovornog prava. Zajednički principi bi trebalo da pomognu organima EU pri sastavljanju tekstova kao i sudijama, arbitrima, pravnim savetnicima u primeni komunitarnih mera. Principi treba da posluže i kao polazna osnova za specifične mere harmonizacije. Davanje komunitarnim institucijama mogućnosti da definišu zajedničke principe ugovornog prava, koji mogu poslužiti kao sredstvo za struktuiranje acquis communautaire-a, predstavlja jednu novu etapu u izgradnji Evropske Unije: acquis communautaire pati od nedostatka koherentnosti što je posledica sektorskog pristupa. Sektorski pristup je odraz ograničenih kompetencija koje su države članice dodelile evropskim institucijama. U ovoj fazi teži se prevazilaženju fenomena parcijalne harmonizacije, dokle dopiru sektorske direktive i prelasku na opštiji pristup. Treba imati u vidu da obligaciono pravo čini osnovu ekonomske aktivnosti. Prihvatanje određivanja zajedničkih osnova obligacionog prava od strane komunitarnih institucija značilo bi prenošenje zakonodavnih ovlašćenja sa nacionalnih parlamenata na Uniju. Unifikacija prava može se doživeti kao gubitak nacionalnog pravnog identiteta i raskid sa pravnim nasleđem. Unifikacija prava suprotstavlja se ideji zdrave, plodotvorne konkurencije između različitih nacionalnih zakonodavstava. Pravni univerzum će osiromašiti ako jedan jednoobrazni evropski zakon zameni mnoštvo nacionalnih ugovornih prava. To će voditi fosilizaciji prava, jer više neće biti mogućnosti konfrontacije odgovarajućim pravnim rešenjima susednih zemalja. Protiv unifikacije ugovornog prava navodi se i nedostatak pravne osnove za jednu takvu akciju na nivou EU zajedničkog sudskog organa koji bi omogućio jedinstveno tumačenje. Evropski principi delo su autoriteta koji nema ovlašćenje da donosi pravne akte. Budući delo grupe eksperata, "doktrinarna kompilacija", Principi mogu poslužiti samo kao izvor inspiracije, model zvaničnim izvorima unutrašnjeg, evropskog ili međunarodnog ugovornog prava. Principi su strukturalno lišeni obavezujuće pravne snage. Radi se o preporukama čija obavezujuća snaga proizlazi iz volje strana ugovornica, koje će se izričito ili prećutno na njih pozvati. Pojava jednog zajedničkog ugovornog prava ne mora nužno biti iluzija. Ona se ostvaruje postepeno, na različite načine, putem izbora ugovornih strana, uspostavljenjem opštih pravnih principa, kasnije intervencijom nacionalnih zakonodavaca i komunitarnih organa. Zakonici nastaju tokom dužeg vremenskog perioda, utoliko je za nadnacionalni prostor potrebno još više vremena. Za pojedine pravne teoretičare više se ne postavlja pitanje da li će doći do unifikacije ugovornog prava u Evropi, ostaje samo da vidimo kako.


