KONZULARNA ZAŠTITA DRŽAVLJANA ZEMALJA ČLANICA EVROPSKE UNIJE
Apstrakt
Potreba za ustanovom koja je pandan današnjem institutu konzulata javila se na evropskom prostoru sa razvojem trgovačkih odnosa među narodima. Prve odredbe o konzularnoj službi pojavile su se krajem 1681. godine u Francuskoj da bi tek krajem XVIII veka bila potpisana prva konzularna konvencija - između Francuske i Španije. Do univerzalne kodifikacije konzularnog prava došlo je 1963. godine kada je usvojena Bečka konvencija o konzularnim odnosima. Od tada ova Konvencija važi za opšteprihvaćen instrument regulisanja konzularnih odnosa u čitavoj međunarodnoj zajednici, a na pitanja koja nisu regulisana njenim odredbama primenjuju se i dalje pravila međunarodnog običajnog prava. Države članice Evropske unije su potpisnice Bečke konvencije o konzularnim odnosima, kao i Evropske konvencije o konzularnim funkcijama, koja je usvojena u okviru Saveta Evrope 1967. godine. Evropska unija je napravila korak dalje u ovoj oblasti, dopunjujući klasičan koncept shvatanja konzularnih odnosa novim pravima građana Unije koja proističu iz instituta "evropskog građanstva". Pravo na diplomatsku i konzularnu zaštitu građana EU je uvedeno u komunitarno pravo Ugovorom iz Mastrihta (1992), a potom dopunjeno odredbama Ugovora iz Amsterdama (1997). Članom 17 Ugovora iz Amsterdama (nekadašnji čl. 8) države ugovornice su se obavezale da državljanima druge zemlje članice pruže diplomatsku i konzularnu zaštitu na teritoriji treće države u kojoj država, čije je lice u nevolji državljanin, nije predstavljena, pod istim uslovima pod kojima pružaju takvu zaštitu sopstvenim državljanima. Zajednički pristup država članica u domenu konzularne zaštite građana EU u trećim zemljama ima za cilj pružanje efikasnije zaštite. Zemlje članice su se radi obezbeđivanja takve zaštite obavezale da utvrde pravila neophodna za uspostavljanje međusobnih odnosa u stvarima diplomatske i konzularne zaštite i da započnu međunarodne pregovore neophodne da bi se pomenuta zaštita mogla realizovati. Predstavnici vlada država članica su 19. decembra 1995. godine, pod pokroviteljstvom Saveta EU doneli Odluku 95/553/EC radi izvršenja obaveze propisane tadašnjim članom 8C Mastriškog ugovora, odnosno članom 20 Ugovora iz Amsterdama. Iste godine Evropska komisija je zajedno sa zemljama članicama publikovala brošuru pod nazivom "Konzularna zaštita građana Evropske unije", koja sadrži uputstva o pravima i praktičnim postupcima koje građani EU mogu preduzeti u cilju ostvarivanja tih prava. Konačno, Politički komitet Saveta EU je usvojio uputstva kojima se sugeriše zemljama nečlanicama Unije da omoguće državama članicama efikasno pružanje konzularne zaštite na njihovoj teritoriji, kao i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava čiji su titulari građani EU. Opredeljenje Jugoslavije da u što kraćem roku realizuje svoj strateški cilj - pridruživanje Evropskoj uniji, podrazumeva praćenje evropske regulative i u domenu konzularne zaštite. U tom smislu su već učinjeni neki koraci, ali bi trebalo nastaviti proces modernizacije rada konzularnih organa, kao i dalje učvršćivanje diplomatskih i konzularnih odnosa koji su bili prekinuti tokom dugog perioda međunarodne izolacije naše zemlje.


